JEGOR KOVALjEVSKI: ČETIRI MJESECA U CRNOJ GORI
Tragičnost crnogorskih dvoboja
knjiga Jegora Kovaljevskog "Crna Gora i slovenske zemlje", koju je u svojoj biblioteci "Svjedočanstva", objavio ugledni podgorički izdavač CID, a s ruskog na srpski jezik preveo znameniti lingvista Drago Ćupić
Često me iznenađivao starac, onemoćao ali još uvijek stasit, bez košulje, jedva pokriven dronjcima, ali ponosnog, kočopernog izgleda, bez staništa, ali je uvijek nalazio krov i gostoprimstvo. U Crnoj Gori, kao i u Evropi, siromaštvo nije porok nego nešto teže od njega. To sam znao i utoliko sam se više divio starcu, sve dok mi se nije otkrila tajna. "To je proslavljeni junak" – rekao mi je s osobitim uvažavanjem Vido, i ispričao mi jedan slučaj njegovog dvoboja s drugim junakom.
Treba da vam napomenem da su ovdje dvoboji češći nego bilo gdje drugo. Premda ih sadašnji vladika zabranjuje veoma strogo, i ubice u dvobojima se kažnjavaju smrću, ipak stari običaj, koji je duboko pustio svoje korijene, i dalje se sprovodi. Ovdje više nego igdje drugdje kipe strasti i kada prepune krv čovjeka, nastoje da se ispolje javno. Crnogorac ne čeka da krv splasne pa da se razložno rasuđuje. Uzda zakona za njega je novost i samog sebe jede da bi se uzdržao od pojačanog poriva. Dvoboji se izvršavaju jedan protiv jednoga, ali i pleme protiv plemena, uz svjedoke ili bez njih. Razlozi za sukobe su najčešće žene ili okaljana čast, a katkad krađa koze ili krave. Upravo ovo poslednje je bilo uzrok dvoboja našeg junaka, Janka, s drugim, koji se zvao Tripo, i nije začuđujuće što je dvoboj bio do smrti, kakvi se među junacima odigravaju bez svjedoka: savjest svakoga od njih bila im je sudija, i kako ćemo vidjeti, najstroži sudija. Dvoboj, toliko neobičan za "takmičare", po pravili ne može da ostane njihova tajna, i gomila, uvijek željna da vidi nešto slično, i ovom prilikom se skupila blizu mjesta sukoba i pritajila se za brežuljkom. Suparnici su došli, pozdravili se, ponešto popričali, našalili se, popili rakiju, napunili svoje duge puške i rastali se. Njihova hladnokrvnost, savršena ravnodušnost prema životu i smrti – bili su potpuno prirodni – to je razlika između naših i crnogorskih dvoboja – njihove šale, kao i lica, nijesu išli dalje od "dva aršina i po", i zvuk ljudskih privrženosti i radosti nije ih vukao nazad od prepreka. Učesnici dvoboja su stali na određeno odstojanje. Odmah iz toga čuo se pucanj, i to samo jedan, jer je Tripova puška zatajila. Zrno mu je povrijedilo lakat lijeve ruke, koja je pridržavala pušku, i zadržalo se u lijevoj slabini. Pao je bez jauka, odbacivši daleko od sebe pušku, ali uskoro naporom suparnika vraćen je za trenutak u život, i taj predsmrtni trenutak iskoristio je Janko. Bez obzira na to što se kada zataji oružje to smatra sudom božjim, on je naredio Tripu da puca. "Ne mogu podići pušku, ne mogu je držati" – odgovorio je ovaj umirućim glasom. Janko mu je dao pušku i pripodigao ga. Ali Tripove ruke su mlitavo padale prema zemlji, a tijelo se skljokalo. Janko je podigao njegovo desno koljeno, namjestio na njega pušku i prislonivši mu glavu, koja se klatila, uz kundak puške rekao: "Neću da takav junak ode na onaj svijet neosvećen, a ko će te osvetiti – nemaš ni brata ni prijatelja, ti si pravi sirotan", i stao je na dva koraka ispred puščane cijevi. Odjeknuo je pucanj, i – blagorodni suparnik se zaljuljao. Junaku je sramota da pada. Snažno se oprijevši jednom rukom na kamen, drugom se oslonivši o svoju pušku, Janko se zadržao na nogama, i u tom položaju, kako priliči junacima izgledalo je da je odlučio da čeka smrt. Nijedan jauk, nijedan bolan pokret nijesu odavali njegove muke. Gomila koja je tog momenta stigla Tripa je našla već mrtvog. Janko je bio u nesvijesti, ali vještina ovdašnjih domaćih ljekara izliječila mu je ranu, bez obzira na to koliko je bila teška. To mu je bila dvadeset i prva. (Ovo što sam ispričao posvjedočili su mi mnogi očevici, i u to nipošto ne treba sumnjati).
... Ovdje je mjesto da se kaže i o užasnoj krvnoj osveti koja se desila, istina ne u Crnoj Gori, ali na njenim granicama i u njenom duhu. Svakako nije svima poznato da su Miriditi jedno od najjačih nezavisnih plemena u Turskoj. Zauzimaju značajan dio zemlje u gornjoj Albaniji i mogu mobilisati do 10.000 boraca. Urvine i hridine čine im dobru zaštitu, a uvijek spremna puška i želja za nezavisnošću – sigurnu odbranu od svih pašinih napada. Oni su granični s Crnom Gorom i s njom su u svakodnevnim neprijateljstvima, hranjeni neprestanom krvnom osvetom i sukobima kojima različitost vjera daje savršenu zakonitost. Treba reći da pleme Miriditi ispovijeda katoličku vjeru.
Dido, dostojni starješina toga plemena, umro je i svom jedincu sinu je ostavio vlast. Ali, rođeni Didov brat ubio je naslednika, kako bi on postao zakoniti starješina. Majka ubijenoga je osvetila sina tako što je svojim rukama usmrtila ubicu. Sin ubijenoga ubice nije mogao da se osveti, jer je običaj u ovom plemenu, koji je jači od svakog zakona, da se ne vrši osveta nad ženama. On se zato zadovoljio time što je ubio njenog brata Vika. Ali je sin ubijenog Vika ubio ubicu svoga oca pored još neohlađenog očevog trupa. I još prije nego su uspjeli da sahrane ubijenoga, sin je, pun mržnje i osvete, pao smrtno pogođen uz očev trup od strane rođaka ubijenoga. Ali osveta ni na tome nije stala. Opet se pojavila Didova žena, i ubica je pao od njene ruke, druga osvetnička žrtva koju je ona prinijela svojoj rodbini... Od cijelog plemena ostali su samo dvogodišnji dječak i ta užasna žena.
Tragičnost crnogorskih dvoboja
knjiga Jegora Kovaljevskog "Crna Gora i slovenske zemlje", koju je u svojoj biblioteci "Svjedočanstva", objavio ugledni podgorički izdavač CID, a s ruskog na srpski jezik preveo znameniti lingvista Drago Ćupić
Često me iznenađivao starac, onemoćao ali još uvijek stasit, bez košulje, jedva pokriven dronjcima, ali ponosnog, kočopernog izgleda, bez staništa, ali je uvijek nalazio krov i gostoprimstvo. U Crnoj Gori, kao i u Evropi, siromaštvo nije porok nego nešto teže od njega. To sam znao i utoliko sam se više divio starcu, sve dok mi se nije otkrila tajna. "To je proslavljeni junak" – rekao mi je s osobitim uvažavanjem Vido, i ispričao mi jedan slučaj njegovog dvoboja s drugim junakom.
Treba da vam napomenem da su ovdje dvoboji češći nego bilo gdje drugo. Premda ih sadašnji vladika zabranjuje veoma strogo, i ubice u dvobojima se kažnjavaju smrću, ipak stari običaj, koji je duboko pustio svoje korijene, i dalje se sprovodi. Ovdje više nego igdje drugdje kipe strasti i kada prepune krv čovjeka, nastoje da se ispolje javno. Crnogorac ne čeka da krv splasne pa da se razložno rasuđuje. Uzda zakona za njega je novost i samog sebe jede da bi se uzdržao od pojačanog poriva. Dvoboji se izvršavaju jedan protiv jednoga, ali i pleme protiv plemena, uz svjedoke ili bez njih. Razlozi za sukobe su najčešće žene ili okaljana čast, a katkad krađa koze ili krave. Upravo ovo poslednje je bilo uzrok dvoboja našeg junaka, Janka, s drugim, koji se zvao Tripo, i nije začuđujuće što je dvoboj bio do smrti, kakvi se među junacima odigravaju bez svjedoka: savjest svakoga od njih bila im je sudija, i kako ćemo vidjeti, najstroži sudija. Dvoboj, toliko neobičan za "takmičare", po pravili ne može da ostane njihova tajna, i gomila, uvijek željna da vidi nešto slično, i ovom prilikom se skupila blizu mjesta sukoba i pritajila se za brežuljkom. Suparnici su došli, pozdravili se, ponešto popričali, našalili se, popili rakiju, napunili svoje duge puške i rastali se. Njihova hladnokrvnost, savršena ravnodušnost prema životu i smrti – bili su potpuno prirodni – to je razlika između naših i crnogorskih dvoboja – njihove šale, kao i lica, nijesu išli dalje od "dva aršina i po", i zvuk ljudskih privrženosti i radosti nije ih vukao nazad od prepreka. Učesnici dvoboja su stali na određeno odstojanje. Odmah iz toga čuo se pucanj, i to samo jedan, jer je Tripova puška zatajila. Zrno mu je povrijedilo lakat lijeve ruke, koja je pridržavala pušku, i zadržalo se u lijevoj slabini. Pao je bez jauka, odbacivši daleko od sebe pušku, ali uskoro naporom suparnika vraćen je za trenutak u život, i taj predsmrtni trenutak iskoristio je Janko. Bez obzira na to što se kada zataji oružje to smatra sudom božjim, on je naredio Tripu da puca. "Ne mogu podići pušku, ne mogu je držati" – odgovorio je ovaj umirućim glasom. Janko mu je dao pušku i pripodigao ga. Ali Tripove ruke su mlitavo padale prema zemlji, a tijelo se skljokalo. Janko je podigao njegovo desno koljeno, namjestio na njega pušku i prislonivši mu glavu, koja se klatila, uz kundak puške rekao: "Neću da takav junak ode na onaj svijet neosvećen, a ko će te osvetiti – nemaš ni brata ni prijatelja, ti si pravi sirotan", i stao je na dva koraka ispred puščane cijevi. Odjeknuo je pucanj, i – blagorodni suparnik se zaljuljao. Junaku je sramota da pada. Snažno se oprijevši jednom rukom na kamen, drugom se oslonivši o svoju pušku, Janko se zadržao na nogama, i u tom položaju, kako priliči junacima izgledalo je da je odlučio da čeka smrt. Nijedan jauk, nijedan bolan pokret nijesu odavali njegove muke. Gomila koja je tog momenta stigla Tripa je našla već mrtvog. Janko je bio u nesvijesti, ali vještina ovdašnjih domaćih ljekara izliječila mu je ranu, bez obzira na to koliko je bila teška. To mu je bila dvadeset i prva. (Ovo što sam ispričao posvjedočili su mi mnogi očevici, i u to nipošto ne treba sumnjati).
... Ovdje je mjesto da se kaže i o užasnoj krvnoj osveti koja se desila, istina ne u Crnoj Gori, ali na njenim granicama i u njenom duhu. Svakako nije svima poznato da su Miriditi jedno od najjačih nezavisnih plemena u Turskoj. Zauzimaju značajan dio zemlje u gornjoj Albaniji i mogu mobilisati do 10.000 boraca. Urvine i hridine čine im dobru zaštitu, a uvijek spremna puška i želja za nezavisnošću – sigurnu odbranu od svih pašinih napada. Oni su granični s Crnom Gorom i s njom su u svakodnevnim neprijateljstvima, hranjeni neprestanom krvnom osvetom i sukobima kojima različitost vjera daje savršenu zakonitost. Treba reći da pleme Miriditi ispovijeda katoličku vjeru.
Dido, dostojni starješina toga plemena, umro je i svom jedincu sinu je ostavio vlast. Ali, rođeni Didov brat ubio je naslednika, kako bi on postao zakoniti starješina. Majka ubijenoga je osvetila sina tako što je svojim rukama usmrtila ubicu. Sin ubijenoga ubice nije mogao da se osveti, jer je običaj u ovom plemenu, koji je jači od svakog zakona, da se ne vrši osveta nad ženama. On se zato zadovoljio time što je ubio njenog brata Vika. Ali je sin ubijenog Vika ubio ubicu svoga oca pored još neohlađenog očevog trupa. I još prije nego su uspjeli da sahrane ubijenoga, sin je, pun mržnje i osvete, pao smrtno pogođen uz očev trup od strane rođaka ubijenoga. Ali osveta ni na tome nije stala. Opet se pojavila Didova žena, i ubica je pao od njene ruke, druga osvetnička žrtva koju je ona prinijela svojoj rodbini... Od cijelog plemena ostali su samo dvogodišnji dječak i ta užasna žena.
Нема коментара:
Постави коментар