субота, 29. мај 2021.
среда, 26. мај 2021.
Upotreba akuzativa umjesto lokativa
"Evo me u Budvu!"
"Pređite na drugi šalteru."
Upotreba akuzativa umjesto lokativa tipične je crta nestandardnog govora (prvi primjer), dok je upotreba lokativa umjesto akuzativa (drugi primjer) posljedica nerazlikovanja padeža kretanja od padeža mirovanja.
Dakle, nalazim se u Budvi, živim u Podgorici, radim u banci, stojim u redu, beba je u autu (lokativ - lokacija, mjesto - padež mirovanja, koristimo ga kad želimo da kažemo gdje se nešto nalazi ili na kojem mjestu se nešto dešava .) Ali: lišće pada na zemlju, prelazimo na drugu kasu, dolazimo u Budvu, idem na Žabljak, putujem na more, beba sjeda u auto (akuzativ - padež kretanja.)
недеља, 23. мај 2021.
субота, 1. мај 2021.
Миодраг Булатовић пером указивао на снагу зла у људима
Miodrag Bulatović je perom uklizao na snagu zla u ljudima
Kada se govori o domaćim klasifikacijama, ujek se spominje Crnjanski, Andrić, Kiš, Pavić…, ali Rijetko Miodrag Bulatović, inače je upravnik, bez sumnje jedan od najznačajnijih pisaca srpskih modernih književnosti.
Mračno, morbidno, tragično, fantastično, čudesno i još mnogo toga što nikada neće biti postavljeno ravnodušnim, utkani su u poetiku ovog genijalca, koji je nama napušten prije tri decenije.
Jedini pisac koji je nastavio zlodjelo, rođen je u Okladaciji kod Bijelog Polja 1930. godine, a premijer je u Herceg Novom, 15. marta 1991.
Bule, kako su ga mnogi zvali, bio je, posla Ive Andrića, najpreveniraniji srpski pisac, ali u svojoj zemlji nepopravljivo zapostavljen. Veći prvi knjiga "Đavoli dolaze" osudio se u sam jugoslovenske proze, dok je za "Ljude sa četiri prsta" 1975. dobio NIN-ovu nagradu. Gimnazija je završila u Kruševcu, a na Beogradskom univerzitetu studirao je psihologiju i književnost. Ostalo je upamćeno da je na studijama krenulo u Nemačkom šilu. Kada ga je pitala šta će biti u Beogradu, odgovorio je da je trebalo da studira psihologiju. Majka ga je probala šta mu je psihologija, a on je rekao da hoće da bude pisac.
- Pisac! Dobro, samo pazi da te ne hvataš! - poručila mu je majka.
Bule se rado prisjetio susreti sa Andrićem i kako je, zahvalijući nobelovcu, postao član Udruženja književnika Srbije. Na sjednici uprave niko nije htio da ga podrži. Niko, osim Andrića, koji je rekao da ako Bulatovića ne gura na vrata, ući će kroz prozor.
Govorio je francuski, italijanski, njemački, engleski jezik. Radio je i kao novinar, kasnije se bavio i politikom, bio je narodni poslanik. Pisac, banovnik, disident, stručnjak za marketing i sve ono što je potrebno da bi dobra knjiga imala prodaju kao zaslužuju. Protivnik vlasti, kafanski čovek, ljubića žena lakog morala, stvaralac razuđenog ponašanja i nepresušne mašte. Sve je bio Bulatović, koji je u svom vremenu mnogo osporavan, priznat, omalovažen i dizajniran do nebesa, ponižan od strane vladajućih književnih autoriteta, a zatim vaskrsen i hvaljen.
Knjigama osvajao svijet
Genije iz Bijelog Polja, koje je bez velikog obrazovanja sa svojim knjigama stigao u više od 50 zemalja. Njegove knjige su izrazile na krajnjim tačkama zemaljskim kuglama. Roman "Crveni petao leti prema nebu" u dalekom Japanu imao je tiraž od 50.000 primeraka. Ovaj roman je objavljen i u Južnoafričkoj republici 1963. godine, kada je doživio čak tri izdanja, dok je knjiga "Ljudi sa četiri prsta" na drugom jeziku planirana za danas. Priča se da je Bule satima u Varšavi potpisivao knjige. Samo smo u Beogradu „Ljudi sa četiri prsta“ prodali više od 200.000 primeraka, dok je roman živeo deset izdanja.
U Istanbulu je Bulatović šesto nedenje bio na prvom mestu na listi najčitanijih stranih pisaca. Turski ambasador pomodno je trajno utočište u ovoj zemlji, jer je zbog romana „Heroj na magarcu“ postojala opasnost da mu se nešto izgubi u otadžbinama. Odgovorio je da je Turska lijepa zemlja, ali da je ipak u Parizu i Beogradu Džepše.
Početkom šezdesetih godina sada već prošli vijek prepoznat je u Francuskoj kao jedan od najoriginalnijih pisaca izvana francuskog govornog područja. Čuvene su i Bulatovićeve promocije u Minhenu, koje je pred mnogobrojnim javnim pričao anegdote i zbio šale, a zavisni tiraž od 200.000 primeraka imao je u Nemačkoj.
Oporavan i obožavan
Bulatović, pisac koji je uvijek bio demon u domaćoj literaturi, često je oporavan, premalo shvaćen, teško razumljiv, ali genijalan. Autor koji su strano kritičari upoređivali sa Dostojevskim, za što je nasljednik bio proglašen, sa Rableom i sa Servantesom, kod nas je, ipak, nedovoljan način, proučavan i malo pomiren van književnih krugova, i to vrlo brzo.
Komunistički generali pokrenuli su hajku na autora, koji je u romanu "Heroj na magarcu", kao što su tvrdili, "izvršio ruglu tekovine NOB-a".
Godinu dana proveo je u Parizu vodeći gotovo dvostruke životinje, posebno na dnu, u podzemlju, sa kriminalcima, prostitucima, političkim emigracijama, a danas u otmjenim kafanima, s novinama, pismima, urednicima i kćižarima ili zabavljačima nepozvan. Radio je na plazmu knjige, od tada je živio, a imao je i smisla za ono što je sada naziv marketinga.
- Umeo sam da iscedim ljubav iz suve drenovine - znao je reći.
O tome se pričalo jer je donio nešto brutalno i ludačko, uvijek na ivicama skandala. U Bulatovićevim romanima prisutan je nemoćna religija da se suprostavi zlu. To je velika i vrlo teška poruka koju šalju djevojka Bulatovića, da ne postoji sila koja se može suprotstaviti zlu. Poručivao je da je zlo toliko lako, a posebno što možete učiniti ako želite da mu se upravljate, da biste pogledali manje strašno. Od njegovog su bježali, a istovremeno ga prisluškivali, šta taj „demon“ govori. Bio je drukčiji, duhovit i jezovit, od izraženog talenta za rukovanje, niko mu nije mogao suprotstaviti, niti doskočiti, jer je bio brži na „novom duhu“, kako je definisao svoje reflekse.
Zanimljivo je da Bule nikad nije bio.
- Dosta mi je privatnog ludila, pa mi nije potrebno alkoholno - to je bio odgovor kad je godina odbio čašicu pića.
Bio je zabavan, duhovit, maštovit. Njegovi podvizi su često bili u domenu fantastike, a Buletovi prijatelji su tvrdili da nikada nisu upoznati muškarci koji je imao mnogo sablaznih priča iz ličnih iskustava kao što ih je on imao.
A kada je u Igalu 15. marta 1991. godine, srce je otkucalo, u istoj godini kad je i Rablea, Bule je reka љekarki, koja mu je skidala sat ručni da mu da u venu injekcije za razbijanje tromba: „Nek 'kuca sat, kad već ne može moje srce. "
Literatura zamijenila krvnu osvjetljenje
Buletova tetka i Jen Muž Fjodor Arhipov, emigrant iz Odese, ubili su mu oca i to pred očima dječaka, koji je tada imao desetak godina. Poznavanje tradicije vele da se u Crnoj Gori ne pamti da je sestra ubila brata. Vidjevši mrtvog oca, dječak se nad lešom počeo tući kamerom u glavi, bio je oblik krvi kao i ubijeni Otac. Od tada je patio od blažeg oblika epilepsije.
U neizmjernom jadu pod teretom ogromne nesreće u dječjem srcu se rodila i odluka o osvjetljenju. Tako je zapaliti tetkinu kuću, ali ga taj čin nije oslobodio. Mnogo kasnije odabir čin osvete predstavljene pomoću Riječi. Tako će riječ Miodraga Bulatovića prihvatiti osvjetnička svojstva.
- Da nisam ušao u tu vrstu kriminala koji se zove literatura, vjerovatno da je u jednom drugom, stvarnom, još više postigao. Zato je za mene literatura spas. Čovek, ili dečak onog mentaliteta, u činu osveštenog teško da bi se ikad uspostavio. I ko zna koliko bi trebalo, tuđe, morao bih da prolimam da bih osvijetlio onu koja je prolio Fjodor Arhipov. I koji su prolili druge ljude svih godina mog života. Meni je literatura zamenila krvnu osvetu - govorio je on.
O crnogorskoj literaturi
- Ne postoje dve crnogorske literature, niti je Crnogorce moguće deliti. Crnogorci su kategorija. Velika jedna stvar, nedjelja stvar, Alem kamen u jednom velikom mozaiku. Ne volim se to smanjiti, mračno je to i stiže iz daleke. Mi koji stvaramo literaturu duboko smo svesni kome se pridružujemo, a mi pripadamo, čak i onda kada dobro ne pišemo, literatura Njegoša, Marka Miljanova, Ivana Andrića i Vuka Karadžića - govorio je Bulatović.
Bibliografija
- „Đavoli dolaze“ (1955)
- „Vuk i zvono“ (1958)
- „Crveni petao leti prema nebu (1959)
- „Heroj na magarcu“ ili „Vreme srama“ (1967)
- „Rat je bio bolji“ (1968)
- "Gde je došao" (1969), drama
- „Ljudi sa četiri prsta“ (1975)
- „Peti prst“ (1977)
- „Gulio Gulio“ (1983)
- „Tetoviranje srca“ - roman u pripremama
https://www.glassrpske.com/cir/kultura/kultura_vijesti/miodrag-bulatovic-perom-ukazivao-na-snagu-zla-u-ljudima/353926