JEGOR KOVALjEVSKI: CETIRI MJESECA U CRNOJ GORI
Supružnici bez bracne postelje
U Sotonicima (selo blizu Virpazara - prim. priredivaca) sam bio pozvan na svadbu. Obicaji i gozba koji prate svadbu slicni su kod svih slovenskih plemena, a razlikuju se samo u pojedinostima. Kao što je to bilo nekada i kod nas, u Crnoj Gori, o izboru bracnog druga odlucuju roditelji. Nerijetko se o izboru bracnog druga odlucuje još kada su lica o kojima je rijec mala, u njihovom djetinjstvu, a njih dvoje, ne znajuci o svojoj buducoj vjecnoj vezi, rastu zajedno. Cak se cesto dešava da mladoženja i nevjesta uopšte ne poznaju jedno drugo i prvi put se vide na svadbi. Vlast muža, kao glave i zaštitnika porodice, neprikosnovena je: žena ima prema njemu obaveze, ali je lišena svih prava. Takav život svakako ne cvjeta uzbudenjima ljubavi i uopšte onim što smo mi navikli da nazivamo supružnickom srecom, ali je zato osloboden svih porodicnih trzavica, domacih briga i bijesnih naslada. Zaista, mnogo neobicnog za nas predstavlja porodicni život u Crnoj Gori. U prvim godinama braka supružnici svakako moraju biti otudeni – treba da izbjegavaju jedno drugo, ne smiju da govore medusobno, ne smiju izražavati ni najmanju naklonost jedno drugome, cak ni najmanje nježnosti. Sve bi to otkrilo njihovu uzajamnu ljubav, a to je loše osjecanje, svojstveno ženi, i shodno tome – sramotno za muškarca, za Crnogorca. U Brdima supružnici cak nemaju bracne postelje. Zato se muž u toku noci na neki nacin prikrade svojoj ženi, ali oboje ce se stidjeti i zlo ce proci ako ih neko iz porodice vidi zajedno. Cak ni u razgovoru s drugima suprug nikada svoju ženu nece nazvati imenom. Ako o njoj vec mora da govori, njeno ime zamjenjuje zamjenicom "ona", kao da se stidi svoje veze sa ženom. Muž se otuduje i od svoje djece, kao ploda te veze, i to je za njega uvijek ponižavajuce.
Po pravilima pravoslavne crkve muškarci ne mogu stupati u brak prije navršenih 14 godina a djevojke prije navršenih 12. Kada se dode do odredenog uzrasta. U Crnoj Gori oba pola žure da iskoriste svoja prava na brak, premda treba napomenuti da se ovdje polno ne sazrijeva tako brzo, kakav je slucaj uopšte sa južnim oblastima. Žena ne donosi miraz u novu porodicu, a nerijetko se ona kupuje kao medu azijskim narodima. Kupovina žene, taj hrišcanski kalim (otkupnina za ženu –prev.), postojala je po cijeloj Srbiji i Crnoj Gori i bila je toliko opterecujuca da su se siromašni odricali od radosti supružnickog života, ali je Karadorde zakonom regulisao da se za ženu ne smije platiti više od jednog dukata. U Crnoj Gori roditelji nikada ne udaju mladu kcer prije starije, jer bi u tom slucaju starija ostala pod vjecitom sramotom. Davši rijec za udaju svoje kceri, a to se nerijetko dešava dok je ona još u kolijevci, roditelji se drže obecanja, bez obzira na sve neprijatnosti koje kao posljedica toga mogu proisteci. Neodržavanje takve rijeci za sobom neizbježno povlaci vjecitu krvnu osvetu.
Kada sam ušao u sobu gdje se odvijala svadbena svecanost, odmah su me smjestili na pocasno mjesto za stolom, za kojim su vec sjedjele sve zvanice obreda svadbenog cina. Tu su bili: stari svat, prvijenac, kum, vojvoda, barjaktar i djver. Gosti su bili u svecanoj odjeci i s bogatim oružjem. Svaki od njih je donio u dar ponešto, uglavnom za jelo, neki cak živu perad ili ptice, i sve je to smješteno u odredenom poretku na sto, da svi vide šta je ko donio, što je katkad izazivalo najsmješnije scene.
... Na svadbi u Crnoj Gori svi se goste osim bijedne nevjeste, koja je osudena na stradanje od vremena izlaska iz roditeljske kuce do zakljucenja braka. U toku svadbe nevjestu ni za tren ne ostavljaju dvojica muškaraca (djevera-prev.). Oni su njeni mucitelji i dobrotvori. Oni tajno od svatova za nju skrivaju nekoliko parcadi mesa, jer se ovdje smatra necasnim za nevjestu ako je ko vidi da jede. Ona jadna ne smije ni sjesti, i onako umorna, gladna i izmucena razlicitim zahtjevima svatova – nema mira cak ni nocu. Ti djeveri s njom i spavaju prve noci! Taj cudni obicaj katkada, istina rijetko, vodi i u prestup. Istina, za djevere se uglavnom uzima neko iz mladoženjinog roda, od mladih i neženjenih. Istina je i to da se oni smatraju rodenom bracom nevjeste za sve vrijeme dok su uz nju, a prestup koji bi napravili kaznio bi se kao da su ga ucinila njena braca. Ali cemu to iskušavanje ljudske prirode, toliko jake u svojim principima i toliko slabe u posljedicama!
Supružnici bez bracne postelje
U Sotonicima (selo blizu Virpazara - prim. priredivaca) sam bio pozvan na svadbu. Obicaji i gozba koji prate svadbu slicni su kod svih slovenskih plemena, a razlikuju se samo u pojedinostima. Kao što je to bilo nekada i kod nas, u Crnoj Gori, o izboru bracnog druga odlucuju roditelji. Nerijetko se o izboru bracnog druga odlucuje još kada su lica o kojima je rijec mala, u njihovom djetinjstvu, a njih dvoje, ne znajuci o svojoj buducoj vjecnoj vezi, rastu zajedno. Cak se cesto dešava da mladoženja i nevjesta uopšte ne poznaju jedno drugo i prvi put se vide na svadbi. Vlast muža, kao glave i zaštitnika porodice, neprikosnovena je: žena ima prema njemu obaveze, ali je lišena svih prava. Takav život svakako ne cvjeta uzbudenjima ljubavi i uopšte onim što smo mi navikli da nazivamo supružnickom srecom, ali je zato osloboden svih porodicnih trzavica, domacih briga i bijesnih naslada. Zaista, mnogo neobicnog za nas predstavlja porodicni život u Crnoj Gori. U prvim godinama braka supružnici svakako moraju biti otudeni – treba da izbjegavaju jedno drugo, ne smiju da govore medusobno, ne smiju izražavati ni najmanju naklonost jedno drugome, cak ni najmanje nježnosti. Sve bi to otkrilo njihovu uzajamnu ljubav, a to je loše osjecanje, svojstveno ženi, i shodno tome – sramotno za muškarca, za Crnogorca. U Brdima supružnici cak nemaju bracne postelje. Zato se muž u toku noci na neki nacin prikrade svojoj ženi, ali oboje ce se stidjeti i zlo ce proci ako ih neko iz porodice vidi zajedno. Cak ni u razgovoru s drugima suprug nikada svoju ženu nece nazvati imenom. Ako o njoj vec mora da govori, njeno ime zamjenjuje zamjenicom "ona", kao da se stidi svoje veze sa ženom. Muž se otuduje i od svoje djece, kao ploda te veze, i to je za njega uvijek ponižavajuce.
Po pravilima pravoslavne crkve muškarci ne mogu stupati u brak prije navršenih 14 godina a djevojke prije navršenih 12. Kada se dode do odredenog uzrasta. U Crnoj Gori oba pola žure da iskoriste svoja prava na brak, premda treba napomenuti da se ovdje polno ne sazrijeva tako brzo, kakav je slucaj uopšte sa južnim oblastima. Žena ne donosi miraz u novu porodicu, a nerijetko se ona kupuje kao medu azijskim narodima. Kupovina žene, taj hrišcanski kalim (otkupnina za ženu –prev.), postojala je po cijeloj Srbiji i Crnoj Gori i bila je toliko opterecujuca da su se siromašni odricali od radosti supružnickog života, ali je Karadorde zakonom regulisao da se za ženu ne smije platiti više od jednog dukata. U Crnoj Gori roditelji nikada ne udaju mladu kcer prije starije, jer bi u tom slucaju starija ostala pod vjecitom sramotom. Davši rijec za udaju svoje kceri, a to se nerijetko dešava dok je ona još u kolijevci, roditelji se drže obecanja, bez obzira na sve neprijatnosti koje kao posljedica toga mogu proisteci. Neodržavanje takve rijeci za sobom neizbježno povlaci vjecitu krvnu osvetu.
Kada sam ušao u sobu gdje se odvijala svadbena svecanost, odmah su me smjestili na pocasno mjesto za stolom, za kojim su vec sjedjele sve zvanice obreda svadbenog cina. Tu su bili: stari svat, prvijenac, kum, vojvoda, barjaktar i djver. Gosti su bili u svecanoj odjeci i s bogatim oružjem. Svaki od njih je donio u dar ponešto, uglavnom za jelo, neki cak živu perad ili ptice, i sve je to smješteno u odredenom poretku na sto, da svi vide šta je ko donio, što je katkad izazivalo najsmješnije scene.
... Na svadbi u Crnoj Gori svi se goste osim bijedne nevjeste, koja je osudena na stradanje od vremena izlaska iz roditeljske kuce do zakljucenja braka. U toku svadbe nevjestu ni za tren ne ostavljaju dvojica muškaraca (djevera-prev.). Oni su njeni mucitelji i dobrotvori. Oni tajno od svatova za nju skrivaju nekoliko parcadi mesa, jer se ovdje smatra necasnim za nevjestu ako je ko vidi da jede. Ona jadna ne smije ni sjesti, i onako umorna, gladna i izmucena razlicitim zahtjevima svatova – nema mira cak ni nocu. Ti djeveri s njom i spavaju prve noci! Taj cudni obicaj katkada, istina rijetko, vodi i u prestup. Istina, za djevere se uglavnom uzima neko iz mladoženjinog roda, od mladih i neženjenih. Istina je i to da se oni smatraju rodenom bracom nevjeste za sve vrijeme dok su uz nju, a prestup koji bi napravili kaznio bi se kao da su ga ucinila njena braca. Ali cemu to iskušavanje ljudske prirode, toliko jake u svojim principima i toliko slabe u posljedicama!
Нема коментара:
Постави коментар